Limarstvo, osobine i vrste limova

Materijali, vrste i osobine limova

Kada dođe do izvođenja limarskih radova, najčešće se koristi lim koji se dobije valjanjem aluminijuma, olova, bakra, čelika i cinka. Osobine i vrste limova potražite ispod.

Vrste limova:

Pocinčani lim

Pocinčani limovi su crni limovi na koji se “navlači” cink. Kada dođe do kiseonika cink sagrađuje oksid i cink, a ta oksidna prevlaka štiti lim od korozije. Kada pričamo o cijeni, počincani lim je najjeftiniji, najmanje problema ima pri porastu temperature i najlakši je. Spajanje pocinčanog lima može se kombinirati zakivanjem i lemljenjem bakarnim ili čeličnim zakovicama.

Postojanost lima je veoma bitna, koja se maksimizira čeličnim zakovicama, dok bakarisanje pocinčanog lima daje nešto manju postojanost ali zato pružu dosta bolji estetski izgled.

Bakarisanje pocinčanog lima se može izvršavati ručno, a to se radi tako što se ploče pocinčanog lima protrljaju sitnim pjeskom, da bi se nakon toga isprali blagom rastvorenom kiselinom sone. Ako pri kapanju na neku površinu (npr. zemlju) dođe do vrenja, to je dobra naznaka da rastvor nije blag. Ukoliko se primjeti vrenje, potrebno je nasipati vode u kiselinu sve dok ona ne bude dovoljno dobro rastvorena.

Nakon što je proces ispiranja kiselinom okončan, date limove je potrebno veoma dobro isprati vodom, a zatim ostaviti da se osuše.

Nakon što se uvjeri da su sve ploče potpuno isprane i suhe, one se onda mogu premazati rastvorenim plavim kamenom u amoniju ku. Kada ploče poprime boje bakra, potrebno ih je ponovo sapirati i sušiti, i konačno premazati uljem.

Čelik

U vrste limova ubrajamo i čelik. Poznato je da potpuno čisto (hemijski) gvožđe ne postoji, ono je vezano prema rudama iz kojih je moguće izdvajati sa skupim postupcima. Gvožđe dobiveno na ovaj način posjeduje malo čvrstoću i također je meko.

S druge strane, tehničko rađeno gvožđe posjeduje željeznu leguru (Fe) i ugljenik (C) sa primesama kao što su na primjer silicijum, fosfor, sumpor, mangan i tako dalje. Kada sagledamo sadržaj ugljenika i načina na koji se pronalazi, tehnički rađeno gvožđe možemo podjeliti na sljedeće:

• liveno gvožđe,
• čelike.

Legura željeza je čelik (Fe) i ugljenik (C) gdje je ugljenični sadržaj do 2,15% a dobije se prerađivanjem bijelog sirovog gvožđa, koje se dobije iz ruda gvožđa koje se topi u jako visokim pećnicama.

Čelik, kao osnovni i standardni materijal se lako kuje, jednostavno se valja a isto tako se i jednostavno i dobro može obrađivati rezanjem. Kada je rastopljen, može se lako liti, a ima i visoku i dobru čvrstoću.

Ovi ugljenik – čelici se mogu podijeliti na sljedeće:

• nisko-ugljenične čelike (C < 0,26%),
• srednje-ugljenične čelike (C = 0,26 – 0,46%),
• visoko-ugljenične čelike (C > 0,46%).

Kako se povećava gustoća ugljenika, tako će doći i do rasta tvrdoće (otpora). Dok tvrdoća odnosno otpor raste, žilavost i plastičnost opadaju.

Po izboru namjene, ugljični čelici mogu da budu: alatni (C > 0,6%) i konstruktivni (C < 0,6%)

Kod konstruktivnih čelika pronalazimo manju tvrdoću kao i čvrstoću, dok je žilavost povišena, i postojani su na koroziju. Konstruktivni čelici se dobro zavaruju i lako se obrađuju pri deformisanju. Valjani limovi se mogu izrađivati od ovog čelika, kao i profili (valjani), razne šipke, cijevi, klinovi, zakovice i tako dalje.

Za druge metale i za obrađivanje čelika koriste se alatni čelici.

Alatni čelici imaju jaku žilavost, kao i tvrdoću, a posjeduju i jako otpornost na habanje, s tim da je njihova radna temperatura prilično niska.

U odnosu na količinu legirajućih elemenata, dijele se na:

• nisko-legirane čelike (do 5-6% leg. elementa),
• visoko-legirane čelike (preko 5% leg. elementa).

Kada se radi o izradi čelične konstrukcije, kao na primjer: mostovi, visoko/hidro gradnja, razni rezervoari i tako dalje, nisko-legirani čelici se najčešće koriste.

A kada pričamo o visoko-legiranim čelicima, oni zbog količine hemijskog sastava kojeg imaju, posjeduju značajna fizička i hemijska svojstva. U ova svojstva možemo nabrojati vatro-stalnost, otpornost na koroziju, jako visoka otpornost na trošenje i tako dalje).

Kada se izrađuju u hemijskoj industriji, npr za lopatice, koriste se ovi čelici.

Lim od cinka

U vrste limova ubrajamo i lim od cinka. Poznato je da ovakav lim posjeduje veliku primjenu budući da se prilično lako obrađuje kao što se i lemi. Međutim, pri jako visokim temperaturama, kod ovog lima dolazi dilatacije, ali taj se problem naravno može izbjeći pri izvođenju substanci koja se šire i skupljaju.

Postojanost ovog lima je izražena budući da se na površini, kada dođe u kontakt s kiseonikom, stvara skrama (oksidna) koja ga tako štiti od korozije.

Crni lim

Kada se konstruktivni čelici valjaju između valjaka, rezultat je crni lim. Prilikom izrade limarskih elemenata taj crni se se rijetko koristi, međutim u velikoj mjeri se primjenjuje za izrađivanje bravarije. Spajanje crnog lima može se izvršavati zakivanjem, savijenjem, lemljenjem ili pak zavarivanjem.

Lemljenje se koristi pri spajanju, a inače lim od cinka se može bakarisati. S ovim se unapređuje postojanost kao i estetski izgled. Prvo se dobro očiste ploče kao što se i dobro saperu vodom.

Nakon toga svega, premazuju se kristalizovanim cinkom – hlorida kao i sone kiseline u čistoj ili bistroj kišnici. U mnogim slučajevima odnos je hlorid:kišnica/sonakiselina = 1:2:2.

Bakreni lim

Bakar je metal sjano crvene boje, mekan je i lako se savija, kuje, razvlači i veoma je dobar provodnik elektriciteta kao i toplote. Budući da je sklon pojavi sulfatnog hidroksida – koji ga i štiti od korozije – veoma je postojan, i tako se dolazi do zaključka da mu je vijek trajanja praktički neograničen.

Ograničavajući faktor za njegovu široku primenu je njegova visoka cena. Bakar je otporan na koroziju, dejstvo morske i slatke vode, ali ga razaraju kiseline i amoni jak.

Proizvodi se u vidu limova, traka, cevi i žica. Spajanje se vrši tvrdim lemljenjem, pertlovanjem, zakivanjem u kombinaciji sa lemljenjem i zavarivanjem.

Mesing

Opće je poznato da kada pričamo o najboljim mehaničkim svojstvima – pominjemo mesing, budući da posjeduje 40% cinka. Kao takav, većinom se primjenjuje pri izrađivanju ukrasa (ukrasnih predmeta) na građevinama, objektima i tako dalje. Spajanje se vrši tvrdim lemljenjem, zakivanjem, i zavarivanjem.

Olovni lim

Olovni lim je lako obradiv, lako se savija i topi. Kada se pojavi prisustvo kiseonika, tada se na površini obrazuje skrama koja ga nastavlja štititi od korozije.

Olovo naravno kao mnogi drugi posjeduje nedostatke, jedan od tih nedostataka je da pri ekstremnim temperaturama (npr. u požaru) dolazi do lako topljenja i gotovo definitivno strada.

Aluminijumski lim

Nakon magnezijuma, aluminijum je najlakši metal. Plavo-bijele je boje a poznat je po svojoj mekoći i elastičnosti – dobro se i valja i kuje. Aluminijum je također i odličan  provodnik elektriciteta kao i toplote. Na vazduhu, aluminijum se jedino s kieonikom stvarajući skramu (oksidnu) koja ga štiti od korozije. Otporan je na kiseline, odnosno na njihovo dejstvo (osim sone), dok ga morska voda i baze prilično razaraju.

Kod aluminijuma, spajanje se izvodi zakivanjem aluminijskim zakovicama, zavarivanjem i perlovanjem. Aluminijski limovi se ne leme.

Kada dođe do izvođenja limarskih radova, bilo bi poželjno (ako postoji mogućnost) da se izbjegne zakivanje, lemljenje ili pertlovanje, razl. materijala budući elektrolitički spoj može nastati pri određenim atmosferskim uticajima.